|
 Umorni od pentranja po brdima I jurnjave za divokozama sjedimo uz kamin I prepricavamo dozivljaje dok vatra lagano pucketa. U ruci casa Jack Daniels bourbona s kojom se lijeno borim dok se sjecam vjetrometina snjeznih brda I lijepih strmih dolina koje kriju divokoze. Jim Hunter I Slavko Butorac dodaju svoja iskustva I mnogobrojne dozivljaje iz njihovih lovova sto slusam sa paznjom I postovanjem. Razgovor se vraca na jelene I ovogodisnje trofeje. Jim objasnjava razloge I vrijednosti lova visokotrofejne divljaci I uz put me kritizira da prestanem gubiti godine loveci lose I osrednje jelene I da se skoncentriram na lov kakvog dobrog jelena I pocnem traziti drugu divljac dok jos mogu uz brdo. Predlaze nam da pogledamo sta se desava u jednoj gomili brda I vidimo ima li ista gore kvalitetno za odstrijel sto mi sa radoscu prihvacamo.
Priprema
Sljedece jutro Slavko i ja odjurimo po snijegom umotanoj, smrznutoj cesti u potragu. Hilux grabi i rasprsuje snijeg i zaigra se povremeno kad kliznemo ili pregazimo potoke. Nakon nekoliko sati hoda kroz brda i snijeg vidimo nekoliko jelena i desetak osrednjih lopatara. Tragovi lopatara, possuma, zeceva, koza i nekoliko pari velikih jelenskih papaka se mijesaju horizontom. Mjesto je ostro ali idilicno, pokriveno snijegom i oiviceno niskim i gustim oblacima koji neprestano jure i rasprsuju se. Rupe u nebu donesu toplinu i sjaj sunca koje sav pogled oboji kristalima, plavim nebom i cistim snjeznim brdima. Pogled puca, na tren, preko brda a onda se sve zatvori i zagusi da ne vidis vise od stotinjak metara oko sebe. Vjetar ostro i uporno prodire i sati provedeni na visini i snijegu polako dovode do iscrpljenosti. Povremeno odmaramo, pijemo vodu jer hod uz brdo me brzo ugrije. Slavko to sve podnosi daleko bolje od mene jer su mu ova brda u nogama vec godinama. Zastajkujemo na dobrom mjestima da osmotrimo divljac oko nas i uz put pojedemo rucak. Swarowski 8x42 je Slavku gotovo zalijepljen za lice dok me navodi da pogledam u njegovom pravcu i gdje je vidio povece rogove. Oko vrata nosi i teski Zeiss s kojim zeli bolje pogledati trofej sa povecanjem od 20 X. I stvarno ispod vrha jedne stijene izgleda da je neka udolina na cijem rubu se povremeno vidi kretanje nekoliko lijepih parozaka. Na trenutak se pojave ledja i pola tijela dok glavu krije neki zbun vidim masivan i siroki raspon rogova. Uh majko mila,mislim se, ovaj je bolji od svih mojih do sada. Kralj je sebi izabrao lijepo mjesto za sigurno osmatranje terena i konak. Ispred njega je strmina koja je cista, pokrivena naslagama snijega i teska za brzi uspon dok okolo lutaju kosute, stada lopatara i podivljale koze tako da je skoro nemoguce prici. Iza stijene ispod koje se krije je nanos snijega i nekoliko velikih razbacanih hridina koje slice na grubo izrezane komade gorgonzole pokrivene sitnim zbunjem i travom koja se tu i tamo pojavi ispod teskog snijega. Vidim i stado koza koje zamice izmedju tih stijena. Slavko broji paroske ali nije siguran jer se jelen krece i nestaje iza zbunja. Zapamtimo gdje se nalazi i polako silazimo niz brdo do auta i nazad kuci na zasluzeni odmor. Sutra ujutro krecemo dok uz put pravimo planove kako je najbolje prici njegovoj utvrdi. Moramo krenuti rano i sa druge strane brda da dodjemo iznad njegovog sklonista i, ako bog da srece, zateknemo ga tamo. Promrzli i mokri stizemo u kucu i ja odmah spremam opremu za jutro. Vecera je divna a casa novozelandskog pinot noir priprema teren za mirne snove. Uzbudjen sam sutrasnjim dogadjajima i jedva cekam da akcija krene.
Snježno jutro
 Po mraku se brzo i nervozno spremam i budim u autu koje ko kozlic jurca po svjezim snijegom pokrivenoj stazi. Hilux s naporom ispliva gazeci jedan nabujao potok koji presjeca stazu. Oko nas tisina i strepnja oko nadolazeceg lova. Magla je gusta i niska boje tek ulovljene lignje. Povremeno vidim grupice lopatara koje uredno brste sepurike sa zmrznutog zbunja. Zima se usidrila a dan tmuran i mamuran. Ponekad se pitam koji me vrag tjera po ovim ludim, pustim i neprivlacnim mjestima. Normalni ljudi spavaju pod toplim pokrivacima. Slavko se nasmije ko da mi cita misli. Loviti sa Slavkom je privilegija u svakom smislu te rijeci: odlican strelac i lovac, covjek koji ima strpljenje Slavonije i dugogodisnje iskustvo lova na jake trofeje. Polako se budim i mentalno provjeravam opremu. Puska je na zadnjem sjedistu hladna i prazna. U dzepu osjetim tezinu punog spremnika i misli se razvedravaju. Slavko predlaze plan lova i ja se slazem da u sirokom luku pridjemu mjestu gdje smo jucer zadnji put vidjeli jelena i da onda krenemo dalje. Na jednoj cistini zaustavlja auto koje ce nam korisititi kao orjentir kretanja ako ga budemo mogli vidjeti. Pazljivo kupimo opremu i nestajemo u magli. Penjemo se preko prevoja i nastavljamo uz brdo kroz maglu. Ne vidim kanjon dok uzurbano gazim Slavkovim stopama kroz snijeg. Vjetar svira neku svoju simfoniju dok mi presjecamo strme obronke brda. Nakon sat vremena odmaramo i osmatramo sivilo oko nas. Dole u grotlu vjetar gura maglu preko ivice obliznjih proplanaka. Penjemo se dalje i stizemo ispod gomile stijena pod kojima se krije desetak promrzlih koza. Prehladno im je ili osjete da nismo opasnost pa ostaju i dalje u zaklonu. Nekoliko mladjih kriju,od britkog vjetra, u zgusnutoj gomili stada. Ocigledno, prethodna noc je bila hladna a vjetar nemilosrdan. Krzno im je tesko i mokro a hrane skoro da i nema. Zaobilazimo ih i nastavljamo dalje dok ne probijemo zid sivila. Usta cijevi puske sam oblijepio trakom da je zastitim od moguceg ulaska snijega ako se negdje strovalim. Vruce mi je od napora a disanje je eradicno i aritmicno. Slavko strpljivo probija stazu i povremeno zastajkuje pogledavajuci teren oko nas. Rukom pokazuje sljedece mjesto odmora. Gazim iz hercegovacke tvrdoglavosti dok noge klizu i posustaju. Snijeh je cist i prhak i cvili pod nogama ostavljajuci pravilne tragove. Cujem potok sto zubori negdje ispod snijega dok se drzim za vrhove trave i guram naprijed. Izlazak na vrh napokon probija plast sivila i sunce zabljesti u punom sjaju. Pogled pukne uz osjecaj blazenosti i ljepote. Kanjon puca ispred nas i gubi se u sivilu doline a Hilux je sakriven tamo negdje. Mokri vrhovi stijena se kupaju u suncu dok vjetar povija busenje i ostru planinsku travu. Gazimo dijagonalno preko lijevka lagano se spustajuci prema gomili stijena koje se nalaze iznad mjesta gdje smo jucer vidjeli jelena. Iznad grla kanjona skoro otklizam niz brdo. Lagano se popenjem do stijene i sjednem do Slavka. Nadam se, alpinisticki dio je zavrsen.
Početak lova
 Od sada počinje lov pa se smirujem i prikupljam snagu. Vadim dvogled i osmatram teren oko nas. Oko otkriva nekoliko grupa lopatara kako pasu rijetku travu i jednog usamljenog mladog jelena koji rogovima rastjeruje zbunje i snijeg. Pogled se otvara prema dolini i prvi put vidim u daljini auto i shvatam visinu i strminu na kojoj balansiramo. Ubacujem spremnik u Sako i provjeravam optiku koju namjestam na 6x da mi je pogled dovoljno sirok i jasan. Okolo sve bljesti od sunca i kristalne bjeline snijega. Pazljivo posmatramo ne bi li otkrili polozaj jelena dok se lagano krecemo izmedju stijena. Iznenada ugledam stado koza nesto nize u lijevo dok mi desnu stranu pogleda ispuni mladi spiker koji se iznenada podigao iz skrovista pod stijenom. Ne mogu izdrzati pa vadim kameru i pravim nekoliko slika. Upali smo na tesko mjesto okruzeni divljaci sa svih strana i strah da ce nas veliki jelen osjetiti i nestati ispunjava mi misli. Spiker njusi i pozorno gleda u nasem pravcu i vidim mu na tijelu koliko je nervozan i da moze svaki cas dignuti uzbunu sto ce sigurno nepovratno odnijeti jelena u sigurnost a nama pokvariti dan. Slavko mi sapce da pucam u jelena ako i cim se pojavi. Sklanjam se iza stijene i cekam da se sve smiri a najvise ja. Pokret je lagan jer svaka nervoza nepovratno pogorsava stanje. Spijuniram koze koje se lagano digose i kasom odjure na lijevo prema kanjonu. To nije dobar znak! Pogledam drugu stranu i vidim spikera kako laganim koracima ide po strani brda od nas ali jos nije siguran pa povremeno zastajkuje i pogleda u nasem smjeru. Cucnem i lagao klizeci zaobilazim stijene i silazim nize. Zastanem i ponovo osmatram. 300 m ispod nas se digne grupa kosuta koja se nervozno osvrce. Dalje desno nekoliko lopatara ide prema nama. Uzasna situacija jer s njihovima culima i nervozom sigurno gubimo bitku i citav plan propada. Nastavim polako niz brdo i ispravljam se kod jedne velike stijene. Jelen mora biti tu negdje sad vec dovoljno blizu ako je uopce tu. Naslonim pusku na kamen i trljam ruke da ih probudim i lagano smirujem disanje. Ne osjetim nista osim determinacije da ga pogodim na pravo mjesto. Slavko je nekoliko metara od mene ali mu mirno drzanje jedva u ocima sakriva nervozu. Pokazuje mi rukom da idem desno i da tako otvorim pogled da mogu pucati ako se pruzi prilika ali ja odmahujem jer se osjecam dobro i sigurno.
Vruce, hladno, vruce, hladno....
  
Skidam ranac i uzimam pusku i lagano migoljim izmedju stijena niz brdo. Odjednom se, nekih 120 m ispod nas, izmedju stijena digne jelen. Lijeno okrene glavu i gleda pravo u mene. Njuska je vlazna i znatizeljna kao i usi. Lagano poravnam pusku i cekam.
Moj pokojni djed je znao reci: “Ne racuna se u zivotu broj udaha koje udahnemo nego se racuna koliko puta nam je zastao dah!” Cini mi se ovo je jedan od tih trenutaka! Mogu pucati ali je tijelo isprekidano i zaklonjeno kamenicama i travom. Rog je ogroman i tezak ali to ignoriram i fokusiram se na mjesto i trenutak pogotka. Lagano se pocne kretati. Prvi korak, drugi, treci ..... Cetvrti korak mi otvara pogled na njegovo rame i pucanj prolomi brdo. 180 gr zrno snazno pogodi i prolomi obe strane snaznih ramena i nakon duge sekunde nestade iz vidika. Pucanj odjekuje dolinama i lagano nestaje. Dobri stari 3006 koji nikad ne iznevjeri. Jelen je otklizao mlohavo niz brdo zaustavljajuci se iznad gomile spear grass trave. Ponovo punim, cekam ali uzalud. Pokupim cahuru za srecu i natovarim ranac i ispraznjenu pusku pa polako prema njemu. Miris baruta ostro zatupi nos. Slavko laganim korakom sklize niz brdo i osine me po ledjima pa obojica sjurimo do jelena. “Dobro si ga osinio!” povice Slavko sa svojim slavonskim naglaskom kad smo stigli do mjesta gdje je lezao. Slikam, gledam i divim se. Slavko ga pazljivo gleda ocima znalca i mahinalno ocjenjuje. Pun pogodak; jelen je sigurno preko 220 CIC tocaka i smije se jer sav trud i pentranje se na kraju isplatilo. Tesko ga pomicemo za slikanje dok se osjecaju smiruju. Adrenalin se stisava i sa sobom odnosti sve brige, uzbudjenja, vrucinu, znoj, hladnocu, miris baruta, zvuk pucnja, skriputanje snijega a ja samo gledam rogove i ne mogu vjerovati. Sad mi izgleda puno veci nego prije mada je dosta mrsav zbog slabe ispase . Vjetar i hladnoca nas natjeraju iz polu sna i uzurbano vadimo nozeve i dajemo se na posao. Ubrzo za tim trpamo opremu, trofej na ledja i niz brdo. Ja lebdim dok Slavko bira put do dna doline. Uz put mi cestita na preciznom pogotku, na strpljivosti i odlicnom trofeju. Sta odlican mislim se - najbolji! “Sunce prati pobjednike”! sjetim se da sam to negdje davno procitao vjerovatno iz zapisa kakvog rimskog vojskovodje dok teskom mukom vucem i sebe i trofej niz klizave litice. Sunce je raskravilo snijeg i pretvorilo srtminu u djecje klizaliste pa se sporo krecemo izmedju stijena i cistih obronaka. U jednom momentu se kliznem i nosom zavrsim u snijegu klizajuci dobrih desetak metara. To mi dobro narusi ponos i samopuzdanje a Slavko se davi od smijeha dok mi skida rogova sa ledja. I evo nas dvojice, na kraju svijeta, polako silazimo u dolinu sa lijepim rogom i smijemo se mom letu niz padinu. Hladnoca i umor se uvlace a nikad kraja toj setnji niz brdo koja ispade puno teza nego pentranje uz brdo. Polako silazimo niz kanjon ali ne mozemo naci siguran put do ceste. Hridine stijena svuda oko nas kao i grupice lopatara i possuma koje povremeno prepadnemo. Napokon, nakon dobar sat lutanja, pronadjemo lijevak kroz koji se mozemo spustiti do potoka. Gazim ledenu vodu dok pjevaju ptice i zubori potok ali ne brinem auto je tu negdje. Jedva se izvlacimo kroz ostro madagari zbunje i ne osjecajuci ubode po rukama i licu. Nakon par stotina metara stizemo do auta i palimo grijanje do daske. Mokri i umorni ali osmijeh ne silazi sa lica. Pogledom pratim brda dok se toplota siri tijelom a Hilux juri preko brda do kuce u kojoj se nalazi sve lijepo. Dim iznad kuce budi osjecaj gladi i tjera nas da sto prije odlozimo trofej, opremu i iscupamo stopala iz mokrih cizmi. Vruci tus me vraca u zivot i brzo jurim za stol da uzivam u zasluzenom rucku i svima ispricam nas jutarnji lov. Svaki boravak na Glenroy Hunting Lodge je blagoslov s neba a ovaj dan nikad necu zaboraviti. Ne desi se svaki dan ovakav jelen. |
