|
S obzirom da lovstvo kao ozbiljna grana gospodarstva participira u donošenju zarade lokalnoj i nacionalnoj razini kao vodeći dio ruralnog turizma, dovoljno je reći da je u Europskoj Uniji samo u 2010. godini lovni i ribolovni turizam donio oko 40 milijardi eura, pristupi regulacije lovstva različiti su u Europi i Svijetu. Najveći dio prava lova u Svijetu je vezan da pravo lova pripada vlasnika zemljišta gdje čak površina zemljišta nije uvjetovana divovskim površinama privatnog zemljišta u jednom komadu da bi se ustanovilo lovište.
Sustav prava lova u Europi ili kako to rade nama najbliži susjedi koje često kopiramo.
Austrija
Pravo lova u Austriji pripada vlasniku zemljišta bez iznimke ali vlasnik zemljišta ne dobiva automatsko pravo za provođenje lova ako ne posjeduje 115 hektara (u nekim pokrajinama 300ha) neprekinutog područja. Ako vlasnik zemljišta ne želi loviti na svojoj zemlji on pravo lova mora dati nekom u zakup da gospodari sa divljači na tom prostoru. Takva zemljišta na kojima vlasnik ne lovi se stavljaju zajedno u jednu površinu kao „pridruženi lovni teritoriji“ tako zvani Genossenschaftsjagdgebiete. Takvi teritoriji se daju u zakup za lov s time da zakupnik prava lova preuzima sve odgovornosti vezane za lov i divljač. Vlasnici zemljišta koji tako daju zemlju u zakup za lov dobivaju značajna sredstva od korisnika prava lova na njihovom zemljištu tako zvani Jagdpachtschillin.
Njemačka
U Njemačkoj pravo lova pripada isključivo vlasniku zemljišta. Dva vodeća principa lovne prakse u Njemačkoj su Reviersystem (Revir ili sistem lovnog područja) i Pflicht zur Hege(dužnost gospodarenja sa divljači ovlaštenika prava lova).
Revirni sistem lova se razlikuje od sistema traženja dozvole za lov u drugim pokrajinama gdje je lov moguć samo u određenim područjima (Jagdbezirke). Privatno zemljište na kojem se može loviti mora biti površine od najmanje 75 hektara neprekinutog vlastitog zemljišta. Isto tako ako vlasnici zemljišta nemaju svojih vlastitih 75 hektara zemljišta mogu se udružiti sa susjednim vlasnikom zemljišta to je tako zvani Gemeinschaftliche Jagdbezirke i taj udruženi teritorij ne smije biti manji od 150 hektara. Vlasnik zemljišta može imati za lov 75 hektara poljoprivrednog ili šumskog zemljišta ili ribnjaka te iste površine sa okolnim terenom na kojem također smije loviti. U području gdje vlasnici imaju manje komade od 75 hektara ali imaju zemlju na kojoj bi mogli loviti i ta zemlja se nalazi u administrativnim granicama jedne pokrajine kako je Njemačka i podijeljena, pravo lova tada pripada Savezu zemljovlasnika koji se naziva „Jagdgenossenschaft“ (to bi se moglo prevesti kao Lovna suradnja). U tom slučaju vlasnici zemljišta imaju generalno pravo na iznajmljivanje svoje zemlje odnosno davanje u zakup prava lova pojedincima ili lovačkim udrugama.
Poljska
S druge pak strane u lovnom gospodarenju slični nam Poljaci ipak su shvatili važnost lovstva kao gospodarske grane te stvorili sustav gdje se mora dobro raditi i kroz lovstvo stvarati nova radna mjesta i ostvarivati prihode.
Temeljni zakon u Poljskoj koji se odnosi na lov i lovstvo naziva se Zakon o uzgoju, zaštiti divljači i lovu koji je donesen 17. srpnja 1959. godine i naknadno dopunjen 1973 godine. Prema tom zakonu sva divljač koja živi u divljini je u vlasništvu države. Pravo lova ne pripada vlasniku zemljišta i loviti mogu samo članovi Lovačkog saveza Poljske koja je i jedina nacionalna asocijacija lovaca u Poljskoj. Čitava zemlja je podijeljena u 5250 lovnih područja sa minimalnom površinom od 3000 hektara. Pravo lova daje se legalno konstituiranim lovačkim udrugama na zakup u trajanju od deset godina.
Lovačke udruge plaćaju uzgoj divljači, pravo lova i štete koje prouzrokuje divljač na usjevima. Donose se godišnji planovi odstrjela za svaku godinu. Da bi sve to platili poljski lovci organiziraju lovni turizam za domaće i strane lovce, prodaju živu divljač (posebno zečeve) i prodaju meso odstrijeljen sitne i krupne divljači. Lovačke udruge moraju obavezno zapošljavati profesionalne lovočuvare na određenoj površini lovišta a po potrebi i više njih ako je lovište veće.
Lovstvo i divljač u rukama države – dobit, jednostavnost i uživanje u lovu
Jedan od idealnih primjera kako se lako i jednostavno lovi a o divljači brinu profesionalci je patentni način lova. Primjer iz prakse osim u nekim europskim zemljama ima najbolje razrađen SAD. Da bi se shvatio način na koji sustav funkcionira najbolje ga je pokazati na primjeru iz prakse.
Lovimo u Hrvatskoj
Punoljetna osoba koja može nabaviti i koristiti oružje za lov pristupa polaganju lovačkog ispita gdje želi, ne mora biti član niti jedne lovačke udruge niti saveza da bi postao lovac, plaća oko 3000 kuna za polaganje lovačkog ispita, ovisno gdje ga polaže. U slučaju da je osoba završila neki od visokoškolskih ustanova ili fakulteta sa kolegijem lovstvo na osnovu uvjerenja o položenom lovačkom ispitu na obrazovnoj ustanovi dobiva lovačku diplomu od lovačkog saveza. Nakon polaganja ispita, može pristupiti nabavci oružja. Za to mu je potreban odlazak u najbližu policijsku upravu kako bi predao zahtjev za držanje i nošenje oružja u svrhu lova. Uz zahtjev trebate priložiti dvije slike, uvjerenje o liječnikom pregledu za držanje i nošenje oružja , koji košta 550kn u ovlaštenom domu zdravlja, te platiti uplatnice i biljeg koje se prilažu uz zahtjev otprilike 250 kn što je ukupno oko 800 kn. Kada dobije i taj dio dokumenata novopečeni lovac može nabaviti prvu pušku. Recimo da to bude neka relativno normalna kombinirana puška koja bi zadovoljila eventualan lov na divlje svinje kojih ima posvuda i fazana košta otprilike 5000,00kn. Za sada je to sve zajedno sa ispitima oko 8800kn.
Nakon toga lovac u osnovi ne treba i dalje biti član niti jedne udruge da bi mogao u lov već to može na osnovu izdanog dopuštenja za lov bilo kojeg ovlaštenika prava lova. No, u stvarnosti je tu situacije na terenu potpuno drugačija. Ovlaštenici prava lova, u preko 90% slučajeva lovačke udruge, udruge građana, koje rijetko prakticiraju lovni turizam ili prodaju kvote divljači nekome tko nije njihov član te to osobu koja nije član stavlja u vrlo loš i nezavidan položaj jer u osnovi nema šanse da lovi, ili jako rijetko lovi uz što mora u većini slučajeva prevaliti velike kilometre da bi lovio. Ako se ipak odluči učlaniti u jednu od udruga podnosi zahtjev za učlanjenje te biva ili ne biva priman u udrugu. U slučaju kada je primljen, plaća upisninu i članarinu. Za neka relativno srednja lovišta gdje se najviše lovi svinja te ponegdje jelen uz srneću divljač upisnine su oko 7000-8000 kn plus oko 2000,00 kn članarine. Za tu godinu sve zajedno to bi iznosilo oko 18.800,00kn. Nakon toga svake godine lovac plaća samo članarinu društva od 2000 kuna plus članarinu nacionalnom i županijskom savezu od oko 300 kuna koja je uglavnom uračunata u cijenu članarine društva.
Nakon toga kretanje u lov i lovni dani ovise o upravnim tijelima nevladinog sektora udruge u kojoj je lovac član bez obzira što Zakon i Pravilnici vezani za lovstvo ne određuju lovne dane i loviti se može puno više i češće bez ikakvog problema. Tako u prosijeku jedan prosječan lovac željan lova ima na raspolaganju 12 do 16 nedjelja za lov. Između toga ima ovisno o udruzi radne akcije, troškove goriva i rada te se na osnovu interno dobivenih „bodova za rad“ (teško je znati pravu vrijednost toga jer nisu nigdje vrednovani u niti jednom Zakonu) može ili ne smije loviti određenu divljač. U dosta slučajeva tijekom „lovnih nedjelja“ lovac može ili ne može doći u gotovo isključivo skupni lov, tako da mnogi niti ne znaju za što su stvarane pojedine pasmine pasa i kako bi one uistinu trebale loviti, i biti dio „lova“. U osnovi to je puno financijski odricanja, što je ok jer lov nije jeftin sport, no jako malo lova bez obzira na mogućnosti koje pruža Zakon i Pravilnici vezani uz lovstvo. Uz to malo je onih koji prodaju usluge lovnog turizma te sa te strane nema financijske koristi čitav ruralni prostor, ugostitelji, stanovništvo, proračuni zajednica itd.
Lovimo patentno – divljač i profesionalci u rukama države
Patentni način lova prakticira se u mnogim zemljama Svijeta. Najbolji primjer toga je SAD gdje je lov, lovstvo, divljač u rukama Države, lov je jednostavan i lako se provodi uz veliku zaradu od lovnog turizma. Razlike među državama u SAD-u pri nabavi lovačke dozvole postoje no u osnovi se razlikuju u cijenu, sve ostalo je gotovo identično.
Primjer lova u Nebraski:
Za primjer je slučajno odabrana jedna država sa liste svih država SAD-a na koju je slučajno pao kursor kompjuterskog miša i situacija je slijedeća ako želite ondje loviti. Web stranica je inače Službena stranica Vlade Nebraske čiji je link postavljen na jednu od niza stranica o lovu u SAD-u gdje su po abecednom redu pobrojane sve države SAD-a.
Lov u 2011. godini:
Cijena lovačke iskaznice je ovisno o tome dali ste stanovnik Nebraske ili niste što se potvrđuje vašom osobnom iskaznicom ili vozačkom dozvolom. Dozvolu možete kupiti preko interneta i to po cijeni od 14 dolara za državljane Nebraske što iznosi oko 105 kuna za 2011. godinu ili 81 dolar ili 445kn za 2011. godinu ako niste državljanin Nebraske.
Slika 1. Cijena lovačke iskaznice lijevo i krupna divljač desno
Slika 2. Kupovina lovačke dozvole na Internetu.
U lov mogu i mladi od 12-17 godina uz pratnju punoljetnih osoba koje imaju položen ispit za korištenje oružja. Taj dio je poseban u Americi i na taj način od malena se stvara velik broj lovaca i ljubitelja divljači i staništa. Nakon što ste kupili dozvolu možete kupiti i markice za krupnu ili dozvolu za sitnu divljač.
Broj, odnosnu kvote za odstrjel, određuju stručnjaci koji rade za Agencije za divljač i ribolov u državnoj službi. O divljači također uz njih brinu i nacionalne zaklade koje se bave samo nekim vrstama divljači. Tako postoje zaklade koje se bave samo fazanima, povećanjem broja, istinskim gospodarenjem staništem, prognozama lova fazana po godini ili predjelu itd. Za medvjede, jelene, antilope, divlje purane i ostale mnogobrojne vrste sitne i krupne divljači brinu se profesionalci postavljeni po okruzima (kao naše Županije) koji savršeno poznaju stanje i brojnost na terenu.
Tako cijene medvjeda mogu biti 200 dolara (cca 1100 kuna) do nekoliko tisuća dolara ovisno da li je netko od lokalnih lovaca aplicirao za markicu ili će se on prodavati u komercijalne svrhe. Ako ste pak strastveni lovac na sitnu divljač dovoljno je reći da na primjer dozvola za lov fazana u 2011. godini iznosi 97,75 dolara što je otprilike 540 kuna, u lov možete svaki dan tijekom sezone lova sukladno pravilniku o lovostaji, smijete odstrijeliti 3 muška fazana dnevno a kod sebe u vlasništvu imati 6 muških fazana. U tom sustavu se jasno određuje broj koji smijete odstrijeliti i broj koji smijete imati kod sebe što je dijelom vezano za prodaju divljači. Naravno o divljači se jako brine, ispušta i hrani tako da je ima u izobilju što rade prije navedeni profesionalci.
Slika 3. Kupovina markica za krupnu divljač i divlje purane ili lutrija koja se izvlači i u kojoj sretni dobitnik može odstrijeliti jelena, elka, antilopu i divljeg purana tijekom 2 godine.
Što se tiče terena, imate pravo odabira između državnog zemljišta ili «walk in areas» gdje slobodno uđete i lovite, zatim privatnih farmi gdje poljoprivrednici imaju velike komade zemlje pa ih zamolite ako bi smjeli loviti na njihovoj zemlji, što uglavnom nije nikakav problem u što sam se i sam uvjerio, ili ako želite jako puno divljači idete u privatna lovišta koja naravno uz dozvole imaju svoje cijene usluga što je klasičan komercijalan lov. Uz ovdje navedena samo dva primjera ima još mnoštvo kombinacija dozvola kao što je kombinacija nekih vrsta divljači i ribolova u cijeni od pedesetak do sto dolara, ili popusti za nepunoljetne lovce koji love u pratnji starijih, zatim tako zvani sportski paketi različitih vrsta divljači itd.
Ono što je u svakom slučaju još zanimljivije je da je lov lukom i strijelom itekako popularan i kada im se spomene da se kod nas ne prakticira jer neki smatraju da bi se tako lako krivolovilo, izazovete buru smijeha što je i normalno. U Svijetu najodrživiji način lova, sokolarenje, koji uz to u Americi nema ni približnu tradiciju kao u Europi, ima lovnu sezonu koja počinje mjesec dana ranije jer znaju da ptice grabljivice i u prirodi kreću od mlađe divljači prema starijoj što je i razumljivo s obzirom da to nije puška iz koje svatko može pucati a broj ulova je jako mali.
Što se pak tiče zarađenog novca od iskaznica i divljači, od tuda se financiraju profesionalci, ljudi školovani da se bave lovstvom koji brinu o divljači, u rangu naših šumara, agronoma, veterinara ili inženjera lovstva i zaštite prirode. Kazne za nepoštivanje lovostaje i broja odstrjela su izrazito visoke ali s druge strane to daje i velik broj novih radnih mjesta te strašno veliku popratnu industriju lovne i ribolovne opreme i usluga koje pune proračune lokalnih zajednica i države.
Usporedba sustava:
Kada se usporedi ova dva sustava jedan je dosta skup i birokratski složen, posebno složen u djelu lova na terenu kojeg ima jako malo dok ispit i oružje je relativno lako položiti i nabaviti. No, čemu ispita i oružja ako je svega nekoliko nedjelja lova uz mnoštvo uglavnom nezakonitih internih propisa pojedinaca kada se ne lovi.
S druge pak strane lov i njegova provedba u direktnom odnosu sa državom i profesionalcima koji brinu o divljači, nekoliko puta godišnje je broje, povećavaju njenu brojnost ako je potrebna te daju prognoze što će se i koliko loviti je vrlo jeftina i jednostavna. Čini se da je naša stara «sprdnja» sa time kako mi imamo etiku i moral prešla u puno filozofiranja a malo lova i lošim stanjem divljači, posebno sitne, uz nekontroliran broj divlje svinje i trofeje čija je trofejna vrijednost puno manja od nekih naših susjeda u Europi koji su nam na taj način i uzeli dio kolača. Patentno love dosta, jeftino, i sa puno lovnih dana, dok mi kaskamo pomalo ali sa prijedlozima za bolje sutra uz nova radna mjesta.
|
