|
 Dugo očekivani snijeg je zabijelio brda i dolove mog lovnog revira i donio potvrdu da je jedan vepar samac još u životu i obilazi i ljubomorno čuva svoj teren koji sada pretražuje ne samo u potrazi za hranom nego i za upaljenim krmačama spremnih za bucanje. Sada više nije toliko redovit na hrani jer ionako je pojačano svi lovci iznose ali ipak u dva – tri dana dođe i na svoje staro mjesto na kojem ga uvijek nešto zrnaste hrane dočeka.
Za popodnevnu čeku koju sam planirao poslije noćne smjene znao sam da neče biti laka jer termometar cijeli dan nije ulazio u plus a zna se šta to znači predvečer – bježanje žive prema dnu. Dakle plan je dobro se utopliti, iskoristiti odlazak na čeku i dopuniti hranu jednim ruksakom kukuruza i nadati se da će božica lova biti milostiva i podariti priliku.
Putem prema odredištu snijeg je polako prestajao i ponudio kao otvorenu knjigu čitanje tragova na premetima divljači. Budući da je samo danas napadao nekoliko novih centimetara sve stare tragove je pokrio a oni na koje se nailaze su današnji. Na nekih dvjestotinjak metara na putu prema čeki nailazim na trag samca koji ulazi pod brdašce gdje vršim prihranu i nalazi se jedna poluzatvorena čeka upravo za ovakve zimske dočeke, nadam se da već nije bio na objedu jer teško da bi se danas onda mogli vidjeti. Napet i spreman na mogućnost da bi ga mogao i naći na «kopanju» polako pokušavam što nečujnije prilaziti čeki ali mi to baš i ne polazi za nogom jer ispod novog nalazi se stari smrznuti snijeg koji izdajnički šalje poruku o kretanju uljeza i remeti zimsku bijelu idilu. Dolaskom na mjesto hranjenja nalazim zimski tepih bez friških tragova i svjestan sam da su sad izgledi da dočekam «domaćina» zaista dobri, ostavljam mu novu zalihu koja će njemu ili srnećoj obitelji koja posjećuje stol potrajati do idućeg dolaska i polako se penjem po ljestvama na čeku nadajući se da se nisu previše smrznule i da će izdržati pritisak. Sve je u redu i poslije čišćenja sa klupe nanosa snijega zauzimam položaj uživajući u bijelini okoliša koje dodatno sramežljivo osvjetljava mjesec koji se još uvijek puni zaista uživam i prepuštam se u jedan osjećaj koji mogu razumjeti samo lovci koji vole lov i uživaju u njemu, nema tu više strke, gradske užurbanosti več samo napeta čula, razmišljanja i osjećaj sreće da se u današnje vrijeme čovjek može opustiti i uživati u vremenu samo za sebe.
 Da ne bude sve tako lijepo brine se majka priroda koja stišće svojom zimom pa dublje guram vestu u hlače,skidam rukavice i upuhujem topli zrak u njih, navlačim kapu preko smrznutih ušiju i tako redom. Nakon nekih tri sata čekanja odjednom ispod čeke u brdu se čuje zvuk lomljenja drveta. Hladnoća kao da je otišla i borim se sa napadom adrenalina – tzv. lovačke groznice jer po sigurnim koracima raspoznajem vepra koji je valjda poslije tri sata čekanja na toj hladnoći zaključio da nema takve budale koja to osim njega još može izdržati i polukružno sa moje lijeve strane u sigurnosti šume prolazi na dvadesetak metara od čeke kroz te ga kroz jednu rupu u gustišu i vidim kao jednu veliku crnu lokomotivu. Po koracima čujem kako ide ravno prema hrani i onda vepar pokazuje zašto je tako respektabilna i inteligentna divljač; na dva-tri metra iz sigurnosti gustiša nešto mu dolazi u nos i trčeći se udaljava u kontra smjeru. Kako sam bio zaista miran i ukočen te nisam proizveo nikakav zvuk kojim bi mu dao do znanja da sam dovoljno lud i da ga još uvijek čekam nadam se da će se vratiti i smrzavam se još jedno sat vremena bezuspješno i sada zaista potjeran zimom silazim, pregledavam tragove i pitam se gdje sam pogriješio iako znam odgovor, na onoj čistini sa kuglom iz sačmene cijeve teško da bi otišao dalje ali svejedno mi nije žao jer jednog dana ćemo se već sresti a do tada sretan ti život moj? Kljovaš!
Jadranko Jukić |
