|
 Svaki put kad putujem u zemlju “ dugog bijelog oblaka” u meni se rodi neko nestrpljenje te želja da osvojim sve planinske vrhove optočene snijegom i okupane suncem koji u moru vrhova prelamaju svoju svijetlost dajući poseban šarm okolini. Letimo za Queenstown; prekrasan turistički gradić poznat po izazovnim skijaškim terenima, kristalnom jezeru, vinu, ukusnoj hrani, trofejnim jelenima i prekrasnim planinama koji ga okružuju. Nakon vrludanja između planinskih vrhova slijećemo u pitomu dolinu. Ovaj put dolazimo da proslavimo rođendan prijatelja i da moj kolega Željko Piletić pokuša odstrijeliti magičnog trofejnog jelena. Jim Hunter, naš domaćin i lovački guru, dočekao nas je na aerodromu. Nakon par dobrih viceva i brzu vožnju ubrzo smo pijuckali kavu sa teta Evom , Slavkom Butorcem i Steveom, jednim od Jimovih vodiča. Mješovito društvo lovaca iz USA, Rusije, Španjolske, Australije te naravno, Hrvatske. Provodimo veče uz kamin i Jimovo prekrasno vino pričajući lovačke priče iz čitavog svijeta uz puno smijeha. Politiku ne diramo – imamo daleko ljepše teme okruženi predivnim ugođajem koji pruža Glenroy Hunting Lodge. Sljedeće jutro ustajem rano i odlazim u prohladnu šetnju. Uživam u oštrom planinskom zraku, mirisu borova i predivnoj divljači koja zaklonjena od vjetra mirno pase po obroncima. Tamo daleko, naziru se vrhunci prekriveni maglom. Jim i njegovi momci razilaze se po lovnom rasporedu, a Željko i ja ostajemo u kući pijuckajući kavu s tetom Evom tamaneći vruću pitu od jabuka.
Odlučismo se prošetati po livadama u potrazi za kunićima i kalifornijskim jarebicama. Svako smanjenje populacije kunića je dobro došlo jer ih je previše a rupe koje iskopaju posvuda kasnije izazivaju eroziju zemlje. Glenroy je smješten na pola puta između snježnih planina i bistre rijeke koja me strašno podsjeća na Neretvu iz mog djetinjstva. Čista, brza, zelena, neukrotiva, puna pastrmki i jegulja. Jimov posjed je kao lepeza koja se širi dužinom planinskog lanca od vrha do rijeke krijući nekoliko skrivenih dolina. 42000 hektara strmih vjetrom obrijanih brda, zatona prepunih gustog matagari šipražja i borovih šuma. Strmi planinski potoci jure niz kanjone a vodu možeš piti gdje god poželiš.
Iz Glenroy arsenala biramo dvije sačmarice i punimo džepove sa patronama. Željko bira poluautomatski Remington, a ja bokericu Berettu 12. Silver Pigeon je uvijek dobar izbor.
Ubrzo smo naletjeli na par nutrija koje u punom trku pretrčavaju stazu, a ja nisam ni stigao pomisliti na hitac od iznenađenja. Zadnji puta sam ih vidio prije 25 godina kad sam s društvom proveo par dana na rijeci Mirnoj kod Karlovca.
Ni sam ne znam koliko dugo je prošlo od kad sam šetao sačmaricom u potrazi za sitnom divljači. Kunića ima na stotine oko nas ali se na vrijeme sklone kao da znaju šta nosimo u rukama.
Na jednoj čistini vidim “uspavanog” kunića i opalim na nekih 30-ak metara ispred nas, a on ostaje na mjestu ne znajući ni što se desilo. Neizbježan osmijeh mi ozario lice jer još uvijek nisam izgubio osjećaj za lijepe glatke cijevi. Sunce polako zagrijava poljane i obasjava krdo lopatara koje pase u daljini. Koji divan dan na kraju svijeta a ja se sjetim ovakvog lova na Šolti jednu kasnu jesen davno nekad. Oko mene ni krša ni maslina, a svejedno se sjetih tog lijepog lova iz Dalmacije.
Sporo napredujemo kroz gusto žbunje i šipražje dok kunići užurbano bježe u obližnje rupe. Njihov miris je svuda oko nas a jato svraka koje nas prati odaje naš položaj.
 Probao sam pucati na par kunića u trku da osjetim kako “nosi” moja lijepa Beretta. Ubrzo čujem Željkov dvostruki pucanj i još jedan kunić pada u trku. Polako se penjemo uz brdo i razdvajamo na sigurnu distancu da obojica možemo slobodno pucati. Na vrhu brda zauzimam položaj pod jednim žbunom. Kao na dlanu vidim dvadesetak kunića ispod sebe. Izabirem najbliže i pogađam dva iz obje cijevi. Dok ponovo punim divljač bježi na sve strane. Ponovo pucam i pogađam još jednog. Ponesem ih pedesetak metara daleko odlažući ih na jednom drvenom stupu kod kapije. Odmaknem se pod žbun kad se jastreb elegantno obrusi na moj plijen razdirući mu prsa kandžama. Nakon brzog objeda teško se dignuo u nebo zahvaljujući se dugim kliktanjem koji nestaje oglušen Željkovim pucnjevima.
 Na polju dižem poveće jato jarebica i brzim pucnjevima obaram dvije. Kupim ih trčeći da ih uhvatim druge na domet. Jato se lijeno odmaknulo kratkim letovima između žbunja ali predaleko za mene. Davno je bilo od kad sam uživao loveći ptice sačmom a ova Rio br. 4 patrona jako fino i precizno radi da je milina. Skoro sam zaboravio draži ovakvog lova provodeći ponekad bezuspješno vrijeme s karabinom u potrazi za jelenima. Uskoro opet dolazim u poziciju i obaram jos dvije jarebice. U dolini vidim Željka kako se šulja i lovi kuniće. Remington savršeno radi i kvalitetno obara zečeve. Prelazimo potok i penjemo se na sljedeće brdo gdje nas opet čeka gomila užurbanih zečeva. Obaramo nekoliko komada i zastajemo na kratki odmor. Željkovo nasmijano lice govori samo za sebe. On je iskusan lovac na divlje svinje ali vidim da uživa u svakom momentu. Jarebice se polako smiruju a kunići proviruju iz rupa da vide šta se dešava. Silazeći niz brdo vidim ispred sebe nekoliko divljih paunova koji su tu napravili gnijezdo. Odmičem što brže o njih i gađam nekoliko kunića koji su sigurno užurbano „raspravljali o politici“ dok ih moja sačma nije poprašila.
 Kalifornijske jarebice su divne ptice, dobrih letačkih sposobnosti pa pružaju interesantan i dinamičan lov a jako su ukusne što smo otkrili nešto kasnije. Sve su bile u odličnoj kondiciji, u zimskom perju i dobro natovljene zrnjem. Vidjeli smo skoro 200 ptica do sada a kunića daleko više. U dolini Željko opet praši nekoliko brzih hitaca po kunićima. Ubrzo mu se pridružujem sa još nekoliko odstrijela i uspuhan stižem na sljedeći brežuljak.
Kako je lako zaboraviti stare jednostavne užitke lova sa sačmaricom. Šuljanja kroz žbunje, prikradanja ivicama ledina po kojima jarebice žurno prevrću strniku tražeći zrnje i ostalu hranu. Šteta je bila da nismo imali kakvog dobarog psa da užitak bude potpun.
 Odstrijelili smo već 12 jarebica što je dovoljno za večeru. Pomisao na hranu me instiktivno vodi prema kući u kojoj teta Eva opet sprema nešto fantastično. Iza sljedećeg brda se vec vidi kuca i dim iz kamina . Kakvo fantasticno jutro: nas dva pajdasa na kraju svijeta šetamo ovim nepreglednim divnim brdima loveći žustre jarebice i brzonoge kuniće. U ova 4 sata lova obišli smo skoro 10 km i odstrijelili 30-tak kunića. Britki udarci elegantne Berette samo su mi ostavili trag na ramenu kao podsjetnik.
Imali smo nezaboravan jutarnji lov.
A Željkov jelen??? E to je već druga priča..... |
