|
 Sasvim običan dan, obična obiteljska večer u stanu.
Telefon, zove Ante s Korčule. Palo mu je na pamet da je sredina veljače, hladno, po unutrašnjosti snjegovi, nadolazeći vikend pa bi, ma zamisli, išao lovit vuka.
A ne pada mu na pamet gdje i kako !?
Rekoh, pusti me 20 minuta , imam prijatelja koji je često tamo, možda nešto zna, preporuči, uputi.
Mladen, kojeg sam odmah zazvao mi je ukratko objasnio sve svoje uspjehe oko Ključa, u Ribniku, na sjeveru Bosne. Stalno tamo lovi, imao je sreće sa vukovima, medvjedima, tetrijebima.
Planina surova i iskonska.
Dao mi je broj telefona nekog tamo Marinka da se dogovorimo.
Šta drugo nego zovi odmah- „željezo se kali dok je vruće“.
Marinko susretljiv, srdačan i oduševljen kvalitetnom preporukom doslovno izdaje uputu da se odmah sutra krene.
Da je pola mjeseca, skoro zadnja četvrt, da ima vukova, da je hladno i snijeg i da jedan samac, samotnjak često posjećuje mrcinište, tako da ga je čekao lovac iz Zagreba nekoliko vikenda ali ništa.
 Nakon pola sata sam se vratio Anti pozivom i namalo ga iznenadio.
Doslovno smo imali do sutra da se popakujemo, ujutro dočekamo fax i pozivno pismo.
Tako je i bilo. Zimska roba, moj 30-06, Barnesovo strjeljivo i dokumenti.
U Stonu me moj dobri Ante pokupio tako da smo njegovom Mazdom pick up pohitali prema Bosni i kod Metkovića prešli granicu. Grabeći u unutrašnjost vrijeme je postajalo pravo zimsko. Snjeg več kod Jablanice gdje smo okrenuli šprem Bugojnu pa Jajcu i Mrkonjiću.
Puno pričamo, dogovaramo ali naravno nade u lov i ne polažemo s obzirom na brojne priče o ekstremno teškom i neizvjesnom lovu, o svim teškoćama i malom postotku lovaca koji su imali sreće na vuka.
Pet sati je trebalo do Ribničkih planina.Čak i lanci posljednjih 10-ak kilometara.
Upravitelj lovišta i šumarije nas je dočekao i smjestio u bivšem motelu koji uglavnom služi šumskim radnicima. Još nije obnovljen od rata.
Dogovor nabrzinu, mene vodi Marinko a Ante ide s Bućom, između čeki nekih 2 kilometra.
Niva nas odvozi daleko u šumu i ostavlja, vidimo se ujutro iza 6.
Svidjelo mi se, dakle mogućnost da ti dosadi i da se pokupiš u pola lova otpada, čeka je savršena, plinska grijalica, ležaj i udobno sjedanje pred prozorom.
 Prvih sat dva dok se nije ugrijalo strahovito se maglio prozor, sreća da je bilo papira za brisanje ali brisanje proizvodi strašno škripanje. Iritira i sigurno se čuje vani.
Polako se spustio mrak.
Predložio sam Marinku da nema smisla da oboje sjedimo i da slobodno do ponoći legne i spava.
Potpuno se smrklo. Kad pogledam prema snijegu nazirem končanicu ali prema šumi i sjenama nema šanse.
Lagano je počeo snijeg. Negdje oko deset je jedna lisica krenula na mrcinište, i na pola puta se naglo okrenula i nazad. Zanimljivo !
Smišljao sam kako pucati ako nešto izađe a nije na snijegu, ne vidim končanicu. Nakon sat opet ista lisica ali opet na pola puta nazad. S razlogom. Nada se budi i to opravdana ali nastojim ostat' smiren.
Što s eventualnim pucanje a ništa ne vidim, okrenuo sam povećanje optike na 9 puta i odlučio interpolirati sa obrisom životinje na sredini kruga optike.
Lakomisleno ali što je drugo ostalo. Noć je odmicala, čeka se pristojno zagrijala ali vrijeme i tišina čine svoje.
Marinko doista mirno spava, nema škripe i okretanja, nema izdajničkih zvukova. Svako malo otvorim prozor i slušam dok me hladnoća ne natjera zatvoriti.
Približilo se jedan sat.
Lagano sam ga probudio. Kratki dogovor da sjedi i gleda, ako nešto izađe samo da stavi ruku na rame i pokaže gdje je lovina.
Ispružio sam se u poluležeći položaj na ležaj kod prozora i odmarao, skoro zaspao.
Osjetio sam ruku na ramenu i na uho mi je jedva čujno rekao.. „VUK“, pokazao desno prema rubu šume. Pogledam i vidim ga na snijegu, možda oko 50 metara.
Otvorim lagano prozor ali vuk zbriše pod jele. Odmah zatvorim.
Nakom minut dva opet se pojavio i krenuo prema hrani.. Nabrzinu otvoren prozor.
Duguljasta sjenka je ispunila optiku, končanicu ne vidim, kratki popravak i pucanj.
Kad je optika opet sjela na isto mjesto samo što sam vidio je duga tamna crta u snijegu. Bio sam siguran u pogodak.
Marinko ne vjeruje jer je ta sjena, taj obris jako mali. „Da nije lisica“ ?!
Ne vjerujem, preveliko je bilo a i previsoko, krupno. Pogled kroz dalekozor, naravno da leži mrtvo.
Uzbuđenje raste, zar je moguće ?!
Nabrzinu oblačenje, vani je ledeno i pada snijeg. Termometar pokazuje -16 C.
Palo ga je sigurno 20 centimetara od kad smo došli.
Svijetlim lampom, hodamo. Na deset metara jasno vidimo vuka i par kapi krvi na snijegu iza njega.
„Ala vuka“ kaže oduševljeni Marinko, čestita na pogotku, 2 prsta iza plećke.
Bio je mrtav prije nego je čuo pucanj.
Propao je u taj svježi snijeg i otuda pretpostavka da je nešto manje jer je cijeli u snijegu. Deseci fotografija, pa to se ne smije propustiti. Hvala bogu da je aparat radio, na ovakvim temperaturama baterije oslabe.
Odvukli smo ga pod čeku i ostatak noći slavili i uživali u kobasicama, rakiji, pivu…još je ostalo 3 sata do dolaska Lade Nive.
Pred zoru smo opet izašli van, pogledat mjesto.
Kaže Marinko da je to taj vuk kojeg je dugo čekao s lovcem iz Zagreba. Obišli smo šumu iz koje je izašao. Najmanje još pet tragova je bilo u šumarku. Da nisam zapucao na ovog koji je zacijelo vodio grupu, moguće da bi ih više izašlo.
Niva je kasnila, teko oko 7 sati. Namučio se dok je došao po friškom snijegu.
Pred motelom još fotografija i ručak i piće za svih iz šumarije.
Anti su tu noć dva izašla ali nije mogao pucati, nije vidio končanicu, premračno !
Šteta da se nije sjetio istog rješenja.
Vuk, mužjak, taman, s karakterističnim obilježjima pravog vuka, obilatim ovratnikom guste dlake, težak 50 kg, je oguljen. Nisam nikome dao da povuče glavne rezove jer mala greška rezultira ružnom trofejom i dubokim rupama pod prednjim nogama.
Par kila soli i u zamrzivač.
Drugu noć sam bio s Antom i ništa. Pratilac mu je jako nemiran.
Ante je išao još par puta i ništa. Planiramo opet ove zime ali se bojim da ćemo imati opet petak, 13-ti kao onda.
Kažu da je to nesretan dan ?! Da, ali za koga ?
Tekst i slike: Đivo Ćurlica |
