|
 Sedmi je mjesec kod nas u Bolu na otoku Braču. Sunce nemilosrdno prži. Osjećam se kao na roštilju. Nemam volju niti za kupanjem. Idem na Internet i uz redovne stvari koje tamo pregledavam, otvaram, naravno, Hrvatski lovački portal. Vidim novu poruku jednog istaknutog člana - našega mede.
„Lave, ljudino, pozdrav iz UK! Molim te, reci mi kako stojite s lovom na prepelicu? Imam klijenta koji će tamo ljetovati i hitno mu moram javiti može li se organizirati lov.
Lovac je Englez i unajmio bi pušku, vodiča i psa. Veliki pozdrav, Tomo !“
Nakon konzultacije sa svojim lovnikom i tajnicom lovačkog društva, jedino moguće rješenje bilo je da čovjeka pozovem u lov kao svog gosta pošto lovni turizam na Braču još nije stasao. Medo mi je poslao zelenu kartu, a „šeik“ sa sobom treba donijeti jedino oružni list. Telefonski brojevi su razmijenjeni i samo je trebalo čekati dojavu o strancu na otoku spremnom za lov.
Naš „šeik“, direktor marketinga jedne velike engleske revizorske tvrtke, zapravo je Australac na privremenom radu u Abu Dabiju. Njegova supruga sasvim je slučajno otkrila Bol „surfajući“ Internetom i Scott je, kao strastveni australski lovac na „pero“, odlučio iskoristiti priliku da uz obiteljski godišnji odmor osjeti čari lova prepelice u Hrvatskoj. Upoznao sam njegovu obitelj; suprugu, dvije kćerkice i sina Olivera koji je znatiželjno „upijao“ naše lovačke priče. Otkrio sam da je i ribolovac što je bio povod za još par ribarskih priča i pozivom u zajednički ribolov.
Prvi je dan rujna i dolazim po našeg „šeika“ oko 5.30, te krećemo na zborno mjesto nekih desetak minuta vožnje od mjesta. Tamo nas čekaju lovnik Viktor Marinković i njegov otac Franko, uzgajivači vrhunskih engleskih setera s kojima idemo u današnji lov. Pregledali smo papirologiju, a lovnik je objasnio Scottu način i mjesto lova. Ja sam nosio svoju iž 27 starijeg godišta sa skraćenim cijevima bez čokova. Lovnik je nosio fair premier 12/76, dok mu je otac, stari lisac, imao poluautomat franchi 20/70. Od streljiva sam koristio M-90 tornado patrone 1,7 mm s 32 grama sačme, koje su se pokazale izvrsne u lovu na malu kraljicu strništa.
Lov je počeo. Kretali smo se u liniji dok su ispred nas vrhunski seteri , unatoč jakoj buri, po škrtom bračkom kamenjaru hvatali mirise tih malih koka. Odjednom ferma četverogodišnje kuje i sekundiranje ostalih dvaju pasa. Gosta smo, naravno, pustili da bude prvi na fermi. Tek se uz pomoć kamena prepelica digla i nas troje stojimo u iščekivanju pucnja, ali ništa se ne događa. Scott je zaboravio otkočiti pušku! I tako još jedanput. Naime, čovjek kod kuće ima berettu koja nema automatsku kočnicu i svaki put kad se ižovka preklopi, zakoči se. Ali nakon par pucnjeva i „hvatanja“ puške u nišan, Scott je kasnije svaku oborio iz prvog hitca, te dokazao da je odličan strijelac. Nakon dva sata lova sunce je već debelo izašlo nad obzorom i ni mi ni psi nismo mogli podnijeti vrućinu. Bio je to znak za kraj lova. Na obiteljskom ranču (kampu) čekao nas je ručak moje mame Marije. Gulaš od mlade „bračke“ veprovine s njokima.
Nakon par dana pozvao sam Scotta i njegovog sina u ribolov. Bacili smo 200 metara mreža i malo panulavali (drifting), no bezuspješno. Ujutro smo dignuli mreže i ulovili oko 5 kg raznovrsne ribe. Gosti su bili oduševljeni iako je se radilo o jednom od „mršavijih“ ulova. Bilo je zabavno gledati moćnog direktora velike korporacije kako čisti mreže! Rekao je da mu je ovo jedan od dražih ribolova u životu. Kasnije smo moj otac Andrija i ja ribu „bacili“ na gradele, te s gostima uživali u ručku uz još nekoliko domaćih specijaliteta.
Drugi dan lova odvijao se niti 1,5 km od famozne plaže Zlatni rat na travnatim padinama između dva brežuljka gdje lovnik prati već godinama migracije prepelica u nadi da ćemo baš taj dan nabasati na veliki prelet i isprazniti redenike. No, to se ipak nije dogodilo! Ulovili smo svega 7 komada, od čega gost 5. Ali količina ulova nije ni bitna već druženje i vrhunski rad pasa. Kako nismo našli ništa u lovištu, pobrinuli smo se da za stolom ničeg ne nedostaje. Dobar roštilj i vino nadoknadili su nedostatak akcije!
Bilo mi je zadovoljstvo ugostiti našeg englesko-australskog „šeika“. Pokazao se kao običan i skroman obiteljski čovjek. Također mi je bilo drago napraviti uslugu kolegi lovcu s foruma. Ovo iskustvo nije mi donijelo nikakvu materijalnu korist, ali sam bogatiji za nešto važnije od toga - dva nova prijatelja. |
