|
 Kad je bura čupala čemprese (28. veljače 1998.)
Od meni tada dragog poznanika, vlasnika ondašnje lovne agencije iz Splita, D.M. dobio sam krajem veljače povoljnu ponudu da lovimo muflona na Pelješcu. (poslije se više nikad nismo vidjeli, „zaboravio“ je platiti taj lov za koji sam mu uredno predao novce)
Nisam bio osobito oduševljen za taj lov jer nije bilo onog slatkog spremanja, planiranja i iščekivanja kojim su obično popraćeni moji lovovi, i to po nekoliko mjeseci prije samog odlaska. Sve u par dana.
Veljača-prevrtača što se tiče vremena u Dalmaciji. Odlučili smo se otići 27. i 28. veljače, dakle dva dana prije lovostaja. Mjesto Kuna na poluotoku Pelješcu je gdje smo se trebali naći tog jutra u svanuće. Dočekali su nas crni oblaci, orkansko jugo, kiša samo što nije počela.
Ipak, odlučio sam se otići u brdo.
Lovočuvar Anto, rođeni Pelješanin,dodijeljen mi je kao ''stručni'' pratitelj. Anto je godinama radio u jednoj tvornici na Pelješcu koja se ugasila kao i Jugoslavensko tržište koje je opskrbljivala određenim proizvodom.
Prvi dan
O muflonima Anto zna nešto, vidio ih je u prirodi par puta, ali procijeniti trofejnu snagu ili godine pojedinog grla nije mogao. Mučno penjanje brdskom stazom je uzaludno. Spustila se magla i niska oblačnost, usput je počela i kiša tako da nikakvog smisla nije imalo stati i loviti po takvom vremenu. Tek što smo na drugom kraju lovišta pokupili D., lijevalo je. Taj dan smo prekrižili za lov, a ostatak dana smo proveli u ugodnim konobama naših domaćina u Orebiću. Večer je donijela olakšanje. Zvijezde na nebu bile su očit predznak lijepog vremena, sutra ujutro, trljali smo ruke, bit će lova!
Prije nego što me probudio sat u pet, 28.2.,san je bio poremećen čudnim zvukovima. Bura je parala kroz selo. Žurno ustajanje, kava, stručna procjena domaćina kako uvijek puše u zoru, a kad svane bura ''padne''.
Drugi…
Prilikom izlaska iz auta u mjestu Potomju, gdje sam se našao sa svojim pratiteljem, morao sam držati vrata da ih silina vjetra ne iščupa. Puhalo je kao sam vrag. Ipak, istim putem kao prethodnog dana krenuli smo moj ''stručni'' pratitelj i ja potražiti navodnog muflona od 230 točaka.
Sat hodanja krivudavim puteljkom i popeli smo se na prijevoj gdje počinje dio lovišta iznad mjesta Zakamenje. Na tom mjestu nalazi se nekoliko telefonskih ili električnih stupova,sada se ne mogu točno sjetiti, ali znam da smo se držali podalje od njih. Tako je puhalo, da se na trenutke trebalo čvrsto držati kakve stijene ili deblje grane, a bura je prijetila da počupa ove stupove. S vrha prijevoja pružio se pogled na more, ali more kakvo dosad još nisam vidio ni na filmu,..bijelo. Bura se igrala morem kao krpicama, vrtjela, podizala i razbijala slapove u milijune kapljica koje su stvarale bijele zavjese.
Lovočuvar Anto, vidio sam mu po izrazu lica, nije baš bio oduševljen nastavkom lova.
Puno nismo ni razgovarali, uglavnom ''rukama'', unošenjem u lice. Znao sam za par mjesta, tzv. „kotlića“ u kojima su apsolutno tišina i mir. Zasigurno tu imamo izgleda naći kakvog muflona na paši ili preživanju poslije..
Nekoliko mjeseci prije ovog lova, na istom mjestu lovio sam s lovcem iz Njemačke i dobro se sjećam mjesta na kome smo našli dva kapitalca, odlična zlata, nažalost, oba promašaja.
Potajno sam se nadao da ću barem jednog od njih zateći na istom mjestu. Karakteristično inače za muflona da je često u istom reviru, osobito i učestalije starije grlo koje se manje kreće, a živi povučeno. Sunce je već odskočilo. Prošlo je 8 sati, divljači ni traga. Prešli smo možda četvrtinu lovišta, mom pratitelju se ide doma.
Dodijalo mu je očito po ovakvoj buri klapati za nekim čudakom kojem je jako stalo da doma na zid objesi komad smrdljivog roga, i pri tome to još mora i platiti.
Oko 10 sati već smo bili na polovici lovišta. Da mi je znati gdje je D. Dogovorili smo se ovdje negdje naći. On je, naime, krenuo s istoka prema meni, s tim da jedan drugome zapravo nešto dignemo i potjeramo. Anto je nervozan, zakopčan, silina bure opalila nam je lica, tako da ne sumnjam u svoj crveni kuhani izgled. Kod tzv. „spomenika“ otišao sam u izviđanje jedne doline u kojoj sam pretpostavio da ima muflona. Bio sam u pravu kad sam sto metara ispod sebe ugledao krdo, sjeo sam iza najbližeg grma.
Prizor …
Polako sam provukao dalekozor kroz grane i gledao božanstveni prizor.
Pet muflonki, jedan dvogodišnjak i jedan brončani (po mojoj gruboj procjeni) bezbrižno su pasli. Još je doba jutarnje paše.
Pogled mi je privukao prekrasan raspon a ne toliko raspon koliko debljina rogova najjačeg grla. Zaista je nevjerojatno da tako mala životinja može nositi toliko rogovlje. Sjedio sam nepomično iza grma i uživao u prizoru, procjenjivao, kad se najednom sve glave okrenu prema meni.
Pa kako, zašto ?
Pa kako su me vidjeli kad sam potpuno skriven i miran.
Odgovor sam dobio idućeg trenutka.
Moj ti Anto stoji na nogama, malo iza mene, na brisanom prostoru.
Stoji !
Gleda dalekozorom muflone, mufloni gledaju njega. I pokazuje mi gdje su…
Divno!
Pisak najstarije ovce i krdo je krenulo, ali začudo ne brzo. Prešlo je u drugu uvalu i tamo zastalo. Kako je Anto stariji čovjek, morao sam mu kao mlađi, ali iskusniji oprostiti. Ali dao sam mu savjet. Krećemo za krdom, ako ih uopće više budemo mogli stići:
''Anto moj, kad ja stanem, ti sjedi, a kad ja sjednem, ti lezi i ne miči se dok te ne pozovem.'' Kopkao me brončani muflon, raspon i debljina, a u jednom trenutku i debljina roga učinila mi se čak natprosječno velikom.
( poslije se ispostavilo da je to greška ! Premlad. )
Brzim korakom, gotovo trčeći, došao sam do mjesta kojeg Potomjani zovu Spomenikom a tad su me više zbog moje nepažnje mufloni primijetili.
Hitro sam potražio naslon za ruku i karabin jer sam odlučio pucati.
Na svoj Leupold sam navio veliko povećanje, na 14 X.
Gledao sam brončanog kako trči za krdom i čekao da stane. Međutim nije htio ko za inat, bio je zadnji i slijedio krdo. Preko jedne goleme stijene prebacivali su se i nestajali iz vida.. Dobrih 200 m daleko.
Novi 7 mm Remington magnum počivao je čvrsto stisnut na kamenu. Posljednji u krdu, moj brončani zastao je na stijeni, pogledao u mom smjeru kao da se na odlasku hoće pozdraviti. Končanica DOT Leupolda VXIII bila je na prvim rebrima kad je metak odletio pogonjen velikim punjenjem magnum patrone.
Muflona je nestalo.
Pričekao sam par minuta da Anto stigne..
Ne vjerujem da sam promašio, idemo pogledati mjesto nastrela.
Muflona smo našli kojih 20 metara dalje, izvaljenog, onako divnog na točilu.
Moćni 7 Rem.Mag. sa Remington Core Lokt zrnom potpuno je prostrijelio životinju po dijagonali. Zrno je ušlo po zadnjim rebrima i izašlo na prsima s druge strane, ispred plećke. Putovalo je zrno skoro kroz metar tijela. Užasna rana, veliki izlaz i nije ni čudo da je kroz svih tih 20-ak metara koje se životinja kotrljala nizbrdo sva krv bila izbačena.. Muflon je zacijelo bio mrtav onog trena kad je puška opalila.
Čestitke su nažalost izostale, grančica, pljoska i ostalo također. Pojma nema Anto o tome. Možda to ovdje nije običaj ?!
Nema veze.
 Moj trofej
Razgledavao sam trofej. Zadovoljan. Zapravo moje zadovoljstvo se krilo u zavidnoj debljini roga. Tako debeli rog muflona još nemam u svojoj kolekciji.
Bura je i dalje puhala iznad nas, po vrhu brda i sjeverne strane nesmanjenom žestinom..
Dolje u uvali na tako mali brod je potražio zaklon na sigurnom sidrištu.
Muflona smo od dobrih 50 kg vukli nizbrdo do ceste i ostavili zajedno sa stvarima u grmu. Trebalo se dokopati auta kojeg smo ostavili dobrih 2 sata hoda dalje..
Usputni nailazak kombija domaćeg vinara i našli smo se u Zakamenju.
U međuvremenu muflon je obješen u Antinoj konobi.
Prve čestitke dobio sam od D. i lovaca iz Lovačke Udruge. Jedino Anti ništa nije bilo jasno !?
Čemu toliko veselja i radosti zbog jedne „beštije“, ovce, a još k tome treba platiti.. Meni je radost pored lova i samog doživljaja bila utoliko velika što je trofeja bila lijepa, baza debela 26,80 i raspon 52 cm. Ostale mjere prepuštam vama, iskusnim lovcima da procijenite sa slike.
A bura je taj dan i dalje čupala čemprese na Pelješcu.
Tekst i fotografija: Đivo Ćurlica |
